Na svakoj psihoterapiji u razgovoru se dotaknemo roditelja. Ponekad je to samo jedan roditelj, ponekad dvoje, ponekad ima više roditeljskih figura koji su utjecali na naše odrastanje ( bake, djedovi, učitelji..).
Ne radimo to s ciljem da ih kritiziramo (makar smijemo) ili da omalovažavamo njihove poteze. To radimo s ciljem da osvijestimo vas.
Da pogledate medalju s druge strane. Često klijent na individualnoj terapiji ima potrebu “braniti” roditelje. Objašnjavati da su oni radili samo ono što su znali, da su davali najbolje od sebe, da su bili mladi, nisu znali bolje.. ma nađemo mi puno isprika za njih.
A gdje smo mi u tome?
Sve te isprike koje imamo za njih mogu i biti istina, i često jesu, no to ne znači da mi nismo bili povrijeđeni, da nas nije boljelo.
Da njihovo najbolje nije bilo nama najbolje.
I to je OK.
Oni su nam kao kutija u koju posegnemo da nađemo obrasce ponašanja, mišljenja, poruke, navike, upute, zabrane, dozvole.. ma sve ono što smo kao mali imali. Jer to što smo kao mali imali nastavili smo uz određene modifikacije raditi kao veliki. Uz pomoć te kutije dolazimo do dijela objašnjenja zašto ne možemo ostvariti duboke odnose, zašto mislimo da smo nesposobni, zašto smo anksiozni, depresivni, zašto mislimo da nismo dovoljno dobri.. Dobivamo puno odgovora na zašto.. i kako..
Nisu roditelji krivi, ali su odgovorni, jer mi smo bili mali, a oni su bili odrasli. ❤️