Dječja logika je često crno-bijela logika. Primjerena je dobi, no nije realna. Djeca nisu ljudi u malom po pitanju razmišljanja. Njihovo zaključivanje o sebi i svijetu oko sebe nije jednako kao kod odrasle osobe. Sebe ocjenjuju ili plusom ili minusom (ili sam dobar ili zločest). Dijete sebe procjenjuje na temelju roditeljevog (svih roditeljskih figura) mišljenja, ponašanja i emocija kao i verbalnih ili neverbalnih poruka koje dobiva. Kroz dječja iskustva raste i stvara vlastiti identitet.
Kada odrastemo, možemo zadržati neke dijelove crno -bijelog razmišljanja. Ukoliko smo kao mali imali iskustvo da se netko od roditelja, npr. mama na nas naljuti kada ne radimo stvari na način koji ona to želi, te nas kažnjava na način da s nama ne razgovara, posramljuje nas, ruga ili omalovažava. Mi se tada osjećamo loše, jer je djetetu jedino važno da ugodi roditeljima jer bez njih dijete ne postoji. Kako bi spriječili da se mama ljuti na nas, možemo kao način preživljavanja (iz Malog Profesora) odlučiti da ćemo uvijek raditi stvari kako mama hoće i tad će ona biti sretna i mi se nećemo osjećati loše. Takvu taktiku preživljavanja primjenjujemo na sve odnose pa i na one u odrasloj dobi.
U odrasloj dobi ne bi se usudili raditi stvari na svoj način, ili bi se osjećali loše kada bi odlučili izraziti svoje mišljenje. Klijenti često dolaze s takvim problemom. Važno je samo da ugode, da su dobri, dragi, savršeni – za druge.
Kroz terapiju istražujemo kljentove obrasce, dinamiku s roditeljima, načine preživljavanja, mišljenja o sebi i drugima. Stvaramo odnos, dekontaminirmo, reroditeljevamo, razumijemo, podržavamo, vjerujemo u promjenu, ne osuđujemo, ne kritiziramo.
Cilj svakog terapijskog procesa postizanje je autonomije. To znači da istražimo i stvorimo ili prizovemo vlastite sposobnosti spontanosti, intime i svjesnosti. Postajemo svjesni svoje prošlosti, no ona nas ne opterećuje, već ju gledamo kao iskustvo. Učimo imati reakcije iz slobode i spontanosti uz poštovanje tuđih emocija i mišljenja, a ne na temelju njih. Dozvolimo si intimu i bliskost u određenim situacijama i s određenim ljudima.
Svi možemo postati najbolja verzija sebe. To ne znači da se nužno trebamo mijenjati, no svakako znači da se vraćamo sebi i da mijenjamo one dijelove sebe koje smo stvorili kao odgovor na iskustva koja smo imali s drugim ljudima (prvenstveno ona neugodna).