Kako je anksioznost uključujući i panični poremećaj vrlo raširena u populaciji, nekako smatram da je važno napisati nešto konkretnije o tim čestim razlozima dolaska terapeutu.
Anksiozni poremećaji su među najčešćim psihijatrijskim poremećajima. U anksiozne poremećaje spadaju panični poremećaji, agorafobija, socijalna fobija, specifične fobije, generalizirani anksiozni poremećaj i opsesivno kompulzivan poremećaj( Begić, 2021).
Uistinu se ljudi često javljaju u psihijatrijske ordinacije ili psihoterapeutu zbog raznih simptoma karakterističnih za anksiozne poremećaje.
Kad pričamo o anksioznosti, postoji normalna i patološka.
Sasvim je očekivano da brinemo prije odlaska liječniku, prije ispita, prije nekih važnih životnih događaja. Anksioznost je dio naše svakodnevnice i može imati obrambenu i konstruktivnu funkciju. Tjera nas da budemo oprezniji i promišljeniji oko nekih životnih situacija. No ukoliko smo zabrinuti nevezano o životnim situacijama i ukoliko ona djeluje na naše normalno funkcioniranje, smanjujući kvalitetu našeg života (počnemo izbjegavati određene situacije, povlačimo se u sebe, imamo velike promjene u apetitu) znači da je normalna anksioznost prešla u poremećaj. To može zvučati prilično zastrašujuće, no važno je znati da se ona može vrlo uspješno liječiti. Kako to da se kod nekih razvije anksioznost, a kod drugih u istoj ili sličnoj situaciji ne?
Koji ćemo psihički poremećaj razviti, ako ikoji, ovisi o ovisi i genetskim predispozicijama i načinu odrastanja. Na kraju se puno toga svede na to u kakvim smo uvjetima odrastali, jesu li nam zadovoljene sve razvojne potrebe i kakvu smo sliku razvili o svijetu, vlastitom ja i u kakvom je odnosu taj naš JA u odnosu na svijet. Anksioznost se može razviti u svim životnim fazama, nešto je češća kod žena naspram muškaraca.
Klijenti se često mogu javiti zbog generaliziranog anksioznog poremećaja. Njega karakterizira konstantna briga, uznemirenost, strah da će nešto strašno dogoditi. Klijenti ne znaju oko čega konkretno brinu, no svjesni su da je briga prisutna, neovisno o realnosti, oko svih situacija te je ishod uvijek negativno potenciran. Strah od straha ili lebdeći strah. Somatski simptomi koji se javljaju mogu biti glavobolja, vrtoglavica, lupanje srca, suhoća usta, mučnina, proljev, znojenje, crvenjenje, kratkoća daha. Osim toga osobe koja pate od GAP-a imaju stalan osjećaj da su na „rubu živaca“, brzo se umaraju (jer se jako trude to sakriti i kontrolirati, a ne mogu), razdražljive su, imaju problema sa usnivanjem i koncentracijom. Ono što je vrlo karakteristično za osobe sa anksioznim poremećajem jest da se zapravo uplaše svojih somatskih simptoma te prije dolaska na terapiju često obave velik broj pregleda, kardiologa, pulmologa, neurologa i slično. Ljudi mogu dugo živjeti sa nekom vrstom anksioznosti na koju su naviknuti, no ona može zbog nekog određenog stresnog događaja preći u poremećaj. Somatski simptomi razlog su prvobitnog javljanja liječniku, a nakon toga i terapeutu. GAP ili generalni anksiozni poremećaj često dolazi uz neke druge anksiozne poremećaje. Panični je jedan od njih.
Panični poremećaj predstavlja navalu intenzivnog paničnog straha bez ikakvog svjesnog podražaja ili opasnosti. Osjećaj koji obuzme osobu vrlo je intenzivan i doslovno je izuje iz cipela. Ljudi često opisuju stanje kao strah od ludila i umiranja. Somatski simptomi koji se mogu javiti slični su kao kod GAP-a, lupanje srca, kratkoća daha, vrtoglavica, depersonalizacija, derealizacija, osjećaj bockanja ili umrtvljenosti tijela kao i osjećaj žmaraca po tijelu, navala hladnoće ili vrućine. Ti napadaji mogu trajati do desetak minuta. Panični napadaj dolazi iznenada, na prvi pogled nema jasni podražaj, te ostavlja ljude sa strahom od gubitka kontrole. Upravo taj strah od gubitka kontrole kasnije može utjecati na osobu tako da počinje izbjegavati mjesta na kojima smatra da bi se napadaj mogao dogoditi, počinje gubiti na kvaliteti života i život joj se počinje vrtjeti oko simptoma i straha. Svaki somatski simptom može osobu uplašiti sa će dobiti panični napadaj, pa se često to može dogoditi. U tom trenutku se osoba nađe u krugu panike gdje sama sebi izaziva napadaje.
I GAP i panični poremećaj lijeće se na tri načina. Farmakoterapijom (antidepresivima i anksioliticima), psihoterapijom ili kombinacijom farmakoterapije i psihoterapije čiji su učinci dokazano najbolji.
Ukoliko imate slične simptome, nemojte dugo čekati prije nego se javite liječniku. Važno je da naš živčani sustav osjeti što manje tih neugodnih emocija i da što manje toga zapamti. Anksioznost kao i panični napada može se dogoditi svima, važno je pojavu normalizirati i osvijestiti obrasce koji nas dovode do tih emocija.
Promjene su ono što se kroz proces terapije dogodi, i cilj je da osobe počinu sebe gledati puno realnije, drugačije u odnosu na izazove života. Shvate da su one odgovorne i sposobne donositi odluke kako će živjeti svoj život. U autonomiji.